Kao nastavnica fizike koja već 16 godina radi u gimnaziji i srednjim stručnim školama, smatram da se nešto hitno mora mijenjati u pristupu ovoj nauci u obrazovanju. Nastavni plan i program je preobiman, pun nepotrebnih definicija i fraza, a učenice su s pristupom internetu mnogo brže od predviđenog plana i programa ili udžbenika. Način na koji je zamišljeno da mi radimo s njima zamara ih, dosadno im je i na ovako zamišljenim i koncipiranim časovima ništa ne nauče.
S druge strane, kvalitetna predavanja i savjeti stručnjaka sa seminara i konferencija ili savjeti da se ugledamo na škole koje su na PISA-inim testovima u vrhu ljestvice, dodatna literatura i nove nastavne metode i inovacije ne mogu se adekvatno primijeniti u našim školama zbog programa koji je suhoparan i strog, pa su promjene gotovo nemoguće. Uz to, obrazovni program u Bosni i Hercegovini ne prati razvoj moderne tehnologije, ne povezuje teoriju i praksu, škole su neopremljene za laboratorijske vježbe, osoblje needucirano za nastavu zasnovanu na ishodima učenja, i tako dalje, i tako dalje.
Djeca iz osnovne škole dolaze u srednju sa sve manjim znanjem iz fizike, posebno onim koje mogu primijeniti u stvarnom životu: ne znaju osnovne mjerne jedinice, ne znaju izmjeriti dužinu i debljinu nekog predmeta, izračunati površinu stola ili zapreminu vode i slično; đaci nisu vidjeli opremu za izvođenje eksperimenata, a još manje samostalno uradili barem jedan, i opet imamo gomilu odlikaša. Nije problem samo opširan plan i program, pun definicija i jednačina koje djeca moraju znati napamet, nego i nerealna očekivanja djece, roditelja i društva u cjelini, čije su vrijednosti postavljene na pogrešan način – od petog razreda osnovne škole pa nadalje svi trče isključivo za ocjenom, jer petice otvaraju vrata prestižnih škola i jamstvo su dobre budućnosti i uspjeha u životu, iako u srednjoj školi malo ko opravda visoke ocjene iz osnovne.
Sadržaji vezani za fiziku i fizikalne pojave rijetko se provode i kao ciljane istraživačke aktivnosti. To uglavnom zavisi od nastavnica i od toga da li će svaka od nas znati i moći nastavni plan i program fizike, koji je predstavljen jezikom matematike, povezati sa svijetom koji nas okružuje. Ono što bi djeca zapravo trebala dobiti od fizike jeste da se kod njih probudi znatiželja, zadovoljstvo, i da promišljaju o fizikalnim pojavama, prave oglede koji povezuju fiziku s primjerima iz života, da Njutnov, Arhimedov i Paskalov zakon primijene u kući, u bašti, da vide kako od voća, povrća i ostalog pribora mogu napraviti bateriju, kako radi mikrotalasna peć, gdje su oscilacije, talasi, kako se zvuk kreće u prirodi, i slično, pa da požele saznati više o zakonima. Đake treba zaintrigirati i oni tada sami dolaze do zaključaka jer vole osjećaj da su nešto sami zaključili ili razumjeli, i onda to pamte i primjenjuju u svakodnevnom životu.
Dobro osmišljena metoda i objašnjenje nastavne jedinice praćeno tematskim ogledom učeniku olakšava savladavanje nastavnog sadržaja, čini taj sadržaj pristupačnim i zanimljivijim, a samim tim i predmet interesantnijim.
Možda neke nastavnice rade s posebno nadarenim učenicama pripremajući ih za takmičenja iz fizike ili se pridružuju projektu na nivou škole, a ostalu djecu zapostave, ali to je mali broj đaka.
Moja temeljna ideja je da se u postojeću redovnu nastavu fizike uvede što više ogleda, da se razvijaju učeničke sposobnosti i vještine, potiče znatiželja, tako da i oni koji nisu nadareni za prirodne nauke nauče osnovne stvari. Tako će se lakše snaći u srednjoj školi, prilagoditi novim životnim situacijama i izazovima koje nameće savremeno društvo.
Na internetu ima mnogo zanimljivih eksperimenata i ogleda iz kojih djeca mogu učiti i dobiti priliku da razviju svoje sposobnosti za naučno razmišljanje. Mislim da đaci ne bi trebali učiti postulate, pravila i jednačine, nego koncepte, i tako sticati sposobnost naučnog mišljenja, sačuvati radoznalost i stalno se pitati i promišljati o stvarima oko sebe.
Smatram da bi rješenje bilo, uz redovni čas fizike, i u osnovnoj i u srednjoj školi uvesti čas eksperimentalne fizike, gdje će učenice i učenici imati dovoljno vremena da rješavaju probleme, postavljaju hipoteze, izvode oglede, interpretiraju podatke, razvijaju naučno mišljenje i dolaze do zaključaka. Teme u nastavnom planu i programu fizike koje su sasvim prevaziđene treba zamijeniti aktuelnim, jer je ona lako poveziva s naučnom fantastikom. Na taj način đacima bi se približila manje popularna područja fizike. Trebalo bi izmijeniti plan i program fizike za gimnaziju i približiti ga savremenim kretanjima, te naglasak staviti na interdisciplinarne veze među naukama. Dakle, smanjila bih količinu gradiva, broj činjenica koje učenici moraju znati napamet, i jednostavno olakšala učenje predmeta koji je za većinu njih pretežak i dosadan jer je nerazumljiv i neprimjenjiv.
Inače, fiziku bih uvrstila u nastavu već od prvog razreda osnovne škole. Neke zemlje uvode je i u vrtićima, ali u konceptima, istraživanjima, razmišljanjima… Djeca u ranoj dobi znatiželjna su, postavljaju pitanja, izvode oglede, i stoga je to pravo razdoblje da ih se izloži zanimljivim fizikalnim konceptima i potakne na saradnju. Brojna istraživanja s početka 21. stoljeća pokazuju da ovakav pristup stvara temelje na kojima se puno kvalitetnije mogu graditi daljnja znanja u STEM područjima, a i oslobađamo djecu da misle i pitaju. Sve treba da počinje i završava tako.
Iz ugla gimnazijske nastavnice fizike: Makusda Muratović
Izvor: Fiziku treba uvesti u prvi razred osnovne škole – Školegijum (skolegijum.ba)
